Živimo u svijetu koji teži za izvrsnošću. Od svakog se naime čovjeka traže najbolji rezultati koji bi trebali doprinjeti boljitku cjelokupne zajednice. Kada bih trebao izdvojiti jedan segment života koji mnogostruko obogaćuje one ostale segmente našeg bića bile bi to priče. Priča je dakle naša gornja granica.

Kada govorimo o pričama ne možemo zaobići pitanje o njihovim mogućnostima. Iz beskrajnog spektra izdvojio bih samo jednu. Naime, priče nas u prvom redu tjeraju da nađemo vremena za druge ljude. One su motiv da se susretnemo. One nas čine djecom, jer kada jedni drugima pričamo priče ponašamo se poput djece koja razmjenjuju sličice: međusobno se obogaćujmo bez da smo toga svjesni, ne tražimo zahvalu za svoj dar, već nam je dovoljno to što uživamo u njihovoj razmjeni. Priče naš odnos s kolegama na poslu čine dubljim, naše prijatelje intezivnije vežu uz nas, te čine da i neznancu postanemo bliski.

Slušanje i pričanje priča može nas dovesti do promjena bez ikakvog napora, jer je priča sjeme preobrazbe. Tek kada smo posijali ili primili priču možemo početi razmišljati o našoj budućnosti.

Uvijek kada čitamo priče otkrivamo neku istinu, bila ona ugodna ili bolna. Priča postaje bolna obično kada se tiče neke naše mane ili nesavršenosti. Tada je obično podsvjesno stavljamo u neko drugo lice i gledamo u njoj drugog čovjeka. Kada bi se pacijent ljutio na doktora koji mu otkriva dijagnozu i preporučuje neki lijek za njegovu bolest nazvali bismo toga pacijenta ludim pacijentom. No što je s ljudima kojima je priča dana kao lijek da im otvori oči za neku njihovu slabost a oni je neprestano ignoriraju?

Od priča živimo kao i od zraka. Moramo toga biti svijesni ako želimo i dalje duboko i istinski živjeti a ne samo proživljavati dane bez svrhe i smisla.

Autorov Predgovor

Cijena: 30,00 kn